Sjećanje koje ne blijedi - 34 godine od pogibije dr. Anđelka Višića, prvog liječnika poginulog u Domovinskom ratu

U spomen na prvog liječnika poginulog u Domovinskom ratu, rukovoditelji policijske uprave odali počast

Foto: Policijska uprava bjelovarsko-bilogorska

Na groblju Svetog Andrije u Bjelovaru, tišinu maglovitog jesenjeg jutra prekinula je molitva i sjećanje. Okupili su se obitelj, suborci, radne kolege i prijatelji, kako bi još jednom odali počast dr. Anđelku Višiću - prvom liječniku koji je svoj život položio u Domovinskom ratu, na današnji dan prije 34 godine.

Njegova žrtva, simbolična i neizmjerna, ostala je trajni podsjetnik na humanost koja nadilazi strah i smrt - na čovjeka koji je oružje zamijenio liječničkom torbom i koji je i na bojištu ostao vjeran zakletvi da će pomagati svakome kome je život u opasnosti.
 
Uz obitelj i kolege, komemoraciji su prisustvovali i načelnik Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske i ratni zapovjednik Antiterorističke jedinice Lučko Jakob Bukvić - i sam ranjenik iz Domovinskog rata, koji s posebnom emocijom pridaje značaj takvim događajima. Jer oni koji su osjetili granicu života i smrti, najbolje znaju što znači imati uz sebe liječnika koji riskira vlastiti život kako bi spasio tuđi.
Uz njega su bili i ostali rukovoditelji naše policijske uprave, koji su zajedno uz vijenac zapalili svijeću u znak trajnog poštovanja odajući počast čovjeku čija se hrabrost ne mjeri činom borbe, nego činom žrtve.
 
Dr. Anđelko Višić nije bio samo liječnik, bio je čovjek koji je razumio da bijela kuta ne isključuje hrabrost, nego je produbljuje. Kada su prvi metci presjekli tišinu Hrvatske 1991., mnogi su liječnici poput njega napustili sigurnost bolničkih hodnika i otišli tamo gdje su životi visjeli o niti - na prve crte obrane. Na položajima, u improviziranim ratnim ambulantama, pod granatama, oni su dijelili sudbinu branitelja i civila, svjesni da svaka sekunda može značiti razliku između života i smrti. Ginuli su uz ranjenike koje su pokušavali spasiti, ne pitajući za ime, ni pripadnost - samo za puls i dah.

Uloga liječnika u Domovinskom ratu ne može se dovoljno naglasiti. Oni su bili tiha snaga hrvatskog otpora - oni koji su liječili tijelo, ali i čuvali duh. Njihove su ruke zaustavljale krv, ali i tješile, bodrile, vraćale vjeru u život dok je oko njih bjesnio rat. Dr. Višić ostao je trajni simbol te požrtvovnosti - simbol čovjeka koji je živio zakletvu da će pomagati uvijek, svima, pa i pod cijenu vlastog života.

Danas, kada godine prolaze, posebno je važno da sjećanja na takve ljude i događaje ne potonu u zaborav. U tome iznimnu ulogu ima i hrvatska policija, koja ne čuva samo sigurnost i red, već i povijesnu istinu.

Policijska uprava bjelovarsko-bilogorska, kroz ovakve komemoracije i suradnju s braniteljskim udrugama, obiteljima poginulih i lokalnom zajednicom, aktivno njeguje kulturu sjećanja.

Svojim prisustvom i podrškom pokazuje da Domovinski rat nije samo povijesna činjenica, nego temelj suvremene Hrvatske - temelj koji se mora čuvati, prenositi i poštovati.
 
Načelnik Bukvić u takvim prigodama ističe da je čuvanje uspomene na heroje poput dr. Višića naša moralna obveza i dužnost prema generacijama koje dolaze.

Policija, koja je i sama u ratu podnijela iznimno velike žrtve, danas stoji kao čuvar sjećanja - da se istina o Domovinskom ratu, o liječnicima, braniteljima i svima koji su dali dio sebe za slobodu, nikada ne zaboravi.

Pisane vijesti | Društvo i zajednica